"Zavidim ti", jednog je dana rekao Žile Zecu.
"Ali- ja sam umro"
"Jesi. Barem ti je to uspelo! Ja ću još dugo da se ljuštim po zidovima ovoga grada skupljajući sve one prahove od kojih su nam mozgovi otišli dođavola. I uživam u tom trenu kada uspem da ga zahvatim pre nekog drugog konkurenta. Smejem mu se pokvareno u lice kada ga vidim onemoćalog na klupi u nekom parku. Dok ga gledam iz dubokog mraka samo mi oči pakosno sjaje. Ja živim za taj momenat zbog koga sebe sutra mrzim.
"Legalizujte drogu! paradiram kroz grad- samo zato što želim da se oslobodim. I nemam hrabrosti da ubijem Mr Hyde-a u sebi. Mrzim sebe, kao što mrzim i tebe. Ali tebi se barem divim!
Nemam jasna sećanja. Ništa me ne boli od uspomena. Možda tek na tren blesne neka želja za nekom toplom devojkom, ali hej! nisam ja više za te banalne stvari. Mene moja heroina odvede u svetove u koje moji roditelji nikada nisu kročili. Ja osećam kako proširujem do neviđenih granica sve puteve koje su moji preci ikada sagradili. Ja vidim sve ono što ljudsko oko nikada nije. Ali se već sledećeg trena ničega ne sećam. Probudim se na klupi u najtamnijem delu parka i počnem lagano da osećam zimu koja me obuzima.
I nadam se da je kraj. Da sam stigao u raj. Onakav kakav mi sleduje. Mrak."
Нема коментара:
Постави коментар