Koračam tako ulicama nekog sasvim tuđeg grada i nemam ovde nikoga osim sebe same što imam, a što negde drugde ne bih imala. Koračam prepuna tog saznanja i susrećem razne: ljude, oblike života, prikaze stvarnosti; srećem razne oblike sebe same, jer ako mi ništa ljudsko nije strano onda su sve te mogućnosti preživljavanja jednaki deo mene. Koračam a oni me zbunjuju, raduju, zasmevaju, nerviraju... Ja više ni sama nisam sigurna ima li smisla imati bilo kakav kontakt sa svim tim ili je iskrenije da se zatvorim u svoju ljušturu, da vodim razgovore samo sa svojim unutrašnjim glasovima bez da dovodim sebe u bilo koju mogućnost susreta sa okolinom.
Jesam li ja umetnik? Možda ne ličim dovoljno na umetnika, možda nisam dovoljno vežbala i nije mi više dozvoljeno to da budem? Možda ne mogu više zaista da pobegnem i da se otrgnem od mase koja talasa, pa treba da pronalazim da je delić originalnosti u tome što ću na sebe staviti ludačke cipele ili sklopiti dvaput kockasto i jednom prugasto u jednačinu oblačenja?
Šta treba da činim sama sa sobom sada, kada sam prepuštena apsolutno svojim odlukama i kojim očima da posmatram svet, kada on i ovako ide samo loše, on i ovako nema baš nikakve veze sa svim onim što bih ja činila sa njim.
Ko mene pita šta je ono što ja želim i šta bih ja učinila za bilo koga ponaosob ili za sve zajedno.
Oblaci se noćas nanose preko meseca koji je zaista hrabar i dobro se drži dok ga oni napadaju.
I tako, stvari se pokreću same, bez da je iko to tražio. Jednog dana se probudiš i upoznaš nekoga ko će te možda naučiti da sviraš gitaru, ko će ti možda pokazati šta znači dati apsolutnu slobodu svojim mislima željama i nagonima i nekog drugog, ko će osloboditi iz tebe jednu staru osobu, davno zaboravljenu mogućnost samoiskazivanja, sposobnost da se družiš sa ljudima. I možda, zatim, i ja mogu nesto novo da pružim njima.
Jedne noći sanjao sam
pekara naša gori....
Sedela sam pored reke i razmišljala kako godine prolaze, kako sve prolazi a mi baš ništa ne činimo ni za sebe, a kamoli za okolinu. I imala sam pravo. Odjedanput su mi kroz glavu posle mnogo vremena, prošle kolone mojih reči kao deo neke savesti, griže savesti prema svojoj ličnosti, sve moje izjave, sve reči koje sam sa tvrdnjom izgovarala i bila sigurna da sam u pravu i da tako treba i shvatila da sam upravo suprotno činila podvrgavajući se nečemu što je većina, prihvatajući to kao mogućnost, igrala tuđu igru.
Jer ja i dalje ne smatram da umetnik treba da bude neki idiot ili da se oblači tako da ga svi momentalno primete I NEĆU DA PRIHVATIM TAJ KANON. Smatram da je pre svega svako biće sazdano za sebe, a da su izbori ono što čini razliku umetnika od naučnika i to dvoje od običnog sveta. Žao mi je što su neke stvari prihvaćene isključivo i zaista ne nalazim da sam deo toga.
I tada, gledajući kroz mutnu vodu, shvatila sam da ću nesto promeniti, da je neminovno i da želim. I to sam i počela da činim za sebe. Iz iskustva prikupljenog u periodu promena, iz zaključka izvedenog toga dana živim i danas i živeću. Nova iskustva mogu biti samo druge vrste, ne idem nikad protiv sebe da bi sebe dokazala kao pravilnost, niti idem protiv sebe zato što je tako negde u mislima i u nekim okvirima zapisano. To nema veze sa mozgom i velika je zabluda jednog trenutka.
Нема коментара:
Постави коментар