Претражи овај блог

субота, 29. јануар 2011.




KADA OLUJA PROĐE OSTANE NEKI ČUDAN SPOKOJ U DUŠI, MIR U GLAVI. NAGLAVCE, GLEDAŠ SVU PRAZNINU OKO SEBE...
I onda sivilo menjaš za grašak, grašak za sir, sir za med, med za jed, jed za svraku, svraku za klavir, klavir u keš, keš za hir, hir u pir, pir za san, san za dan, dan u kesu, kesu u sobu, sobu za porodicu, porodicu u ručku, ručak za klozet, klozet za podzemlje... i opet sivilo.
IPAK OLUJU MOŽEŠ PONETI U SEBI, VETRU NAĆI MESTO U KOSI A DUGU STAVITI U OČI. I ONAKO JE SVET ŠUPALJ PA SVE MOŽE DOBRO DA SE IZOKREĆE DOK NE IZAĐE NA SVETLOST DANA.
SA TIM RECEPTOM MOGAO BI ČAK I DOBRO DA SE PROVODIŠ UZ SVEOBUHVATNOST POGLEDA.

Kada podignem glavu i pogledam kroz sve te prozore što su ih promaje godina zatvorile: nema ničega.
Sunce se odbija o stakla- možda obasjava neku drugu stranu stvarnosti i sama takva mogućnost čini da se u moje srce ureže duboka patnja. Sa protokom čak je i ono prestalo da traži svemirsku dubinu da bi znalo istinu.
Sva nevina priželjkivanja, svi naizgled nezaustavljivi poleti, svi oni snovi što nas vode kroz život nestali su u trenu. Iako ne znam koji je to tren tačno bio.
Taj nepregledan prostor grešaka koji mi se otvara pred očima navodi me na pitanje: čemu sve? ili nije li sam pokret greška ako možemo i danas da se osmehujemo...
kako god...
Ne znam ni sama da kažem gde sam bila i dospela a gde nisam, čak ni da razjasnim zašto pričati o tome kada sfere do kojih sam sebe proganjala nikome ne donose dobra. Kažem nikome, jer to je većina.

Mogu slobodno da kažem da je mleko koje sam pila bilo ono od ludih krava i, da li su one nekim čudom samo za mene spremile čarobni napitak ili me čuva neka zvezda praistorije, ne znam. Ali sam spremna da učinim taj raskorak sa budućnošću gde će tek moj glas tako sačuvan parati tišinu nemilice... koja boli, to se ne da prikriti.

I sama znam koliko je vredno to moje budno oko, dok je mozak lumpovao i vrteo sve mogućnosti i nemogućnosti a srce je tuklo i odbijalo se od zidova pravila i samo ja znam koliko se činilo beskonačno menjanje te dve vlasti nad svim ostalim i koliko teško da se sve unutar mene poveže sa tim okom. I samo to me nagoni da poželim ponovo tu sigurnu toplotu zraka sunca koja obasjava sve... štagod...
25.maj 2002.

петак, 28. јануар 2011.

kaina

Kaina je previše tamna da bi ugledali bilo koji zračak svetlosti. Dragi moji, istrošili smo sve mogućnosti. Najzad smo ih završili. Nadam se.
Gustina mraka u kome smo se našli dozvoljava nam jedino da dobro vidimo put koji smo prešli da bi ovde stigli. Zašto je to tako? To ne znamo. Dozvolili smo da se Đavo poigra sa nama kao da smo igračke. A on se sada smeje negde iznad nas.
Mili moji, biti moga srca koji i dalje pulsira svakom svojom najmanjom venom, ponovo smo se presvukli u crno, oprali krvlju, i iako manje grešni od ostalih završili na dnu.
Kada ćete odlučiti da poverujete da dobro ne postoji? Da je priča o dobru i zlu samo bajka, velika iluzija, laž! U nju veruje samo onaj koji je oslepljen željom za saznanjem, koji veruje da znanje može da pobedi nad beslovesnošću ili ko je tek otvorio oči ka svetu. Ne postoji! Nema mogućnosti da postane realna.
Ono što je ostalo od naše sjajne i uzvišene vere sada leži u vrelom blatu kojim pokušavamo da pokrijemo ostatke ugrušane krvi na svojim golim telima. Ta krv svrbi i čini da patimo tri puta više nego da je izašla iz našeg sopstvenog tela. Onaj koji ovde pronađe onoga kome je oduzeo život uzalud ga grli i ovaj mu uzalud na zagrljaj odgovara. Jedan drugome uzalud prekrivaju lice blatom koje trenutno odstranjuje bol i oprašta mu sve.
Hiljadu pitanja ispisanih u borama na našim licima ostaju kao osuda teška i tiha u tami svuda oko nas. S'vremena na vreme poneki pokret, naglo pridizanje nekoga iz mase, koji kao da pokušava da dođe do vazduha propevši se na leđa drugih, podseća na strast koju smo imali, na mladost koju smo izgubili, na sveže ideje koje nisu imale šanse da budu ostvarene. Samo za jednu od njih znamo gde završava. Znamo previše dobro koliko nas je zavela i gde odvela.
U daljini se čuju urlici nekih mučenika, ovde vlada mukla tišina. Svi glasovi nestaju pred veličinom saznanja o onome što je učinjeno.

U našoj Kaini jedino što je živo su pokreti masivnih tela koji gamižu jedni preko drugih u potrazi za bratom koji je ubio drugoga brata pre nego što je i sam bio ubijen.