Život je divan i kratak, čudesan i bolan, život je trun piščevog pisanija.
Život je zračak čovekovog saznanja: zastrašujuć i nestalan u darivanju, pompezan pri otkrivanju, prijatelj i neprijatelj u oblikovanju, slepac u usmeravanju. Život je div u svom ostvarenju.
Setila sam se mog dede pre dvesta godina. Suče brke i gleda ka horizontu kako Sunce viri iza brda, rumeneći preko slobodnih njiva, izoranih ili divljih. Smeši se u mom sećanju sa ukusom sinoćnjeg vina u ustima i mile ženine ruke na začelju. Osećam jasno kako njegov duh obuzima čitav prostor oko sebe, vidim kako se obavija baršunom trave kao najlepšim, najdragocenije sačinjenim plaštom kraljeva i kreće u susret rumenim zracima, vodom, koja mu taj susret čini mogućih. Udiše punim plućima i ne prolazi ga prva jutarnja jeza kao što se meni dešava, ispušta vazduh iz pluća darujući mu, uzvraćajući svesno sve ono, i više od onoga što je u sebe uneo.
Tada njegove oči postaju potpuno budne, nestvarno plave, bistre, sa odbleskom Sunca u njima.
Prihvata se nekog posla sa mirom, lagano ali orno, a zatim sve žešće, sve više mehanički, svestan da dan ima trajanje. Tek tada iznad njegove glave čuju se prvi pevci... kojima se kroz brk osmehuje.
Нема коментара:
Постави коментар