Prazno vreme me savlađuje. Hoće li se pojaviti neki čovek? Slutim da je moja dubina nešto do čega ni sama ne mogu da doprem, uvek me nešto povuče na površinu.
Neću više govoriti o tom nekom. Obaviću mrenu oko želje i čekaću ga istanjujući žice do savršenstva preosetljivosti ne bih li ga samo poznala i tačka.
Umirem lagano kroz prazno vreme. Kradu mi moj magični prah, čerupaju moje čarobne misli grabljivci i sirotinja. A mladost neće trajati duže od života.
Bolje je biti sam u želji za pravim spojem nego ogreznuti u laž. Iako je svaki dodir ljubavi jedna magija za sebe koja nas nosi putevima koje još nismo videli. Zar nije samo dodir ono za čim čeznemo kada baš ničega nema, govoreći sebi da je prijatniji od pustoši kroz koje haraju uspomene, uvek iste a presvučene u razna odela da nas zavaraju i zametnu nam trag ka čistini.
Zapravo nikada nismo sami. Ili, jesmo li?
To i nije filozofsko pitanje danas kada smo već toliko tuđi i kada nas ljudski dodir zastrašuje.
Lako je podariti svoje telo. Pokloniti ga kao tuđinca ili dušmanina koji se tako lako navikne na podavanje. Njemu je dovoljno da učini par pokreta da bi sačinilo grašku znoja. Sa svešću je igra teža.
Istina je da sam sada sama. Sve sam nedoumice, sve prošlosti i neslućenosti ostavila i svaka ima svoje pravo obličje sa kojim mogu da se susretnem mirno.
Budućnost je tu i tamo jednako prisutna, neizvesna, neopipljiva ali ona je nešto na šta moram da računam. Posmatram to saznanje kao puki fakat, jer danas je dar živeti, jer ću sve učiniti da moja ima smisao...kao uostalom što sam i dosad činila. Možda nekome i pomalo nejasno... Nije ni važno, jer moj je život jedno dugotrajno istraživanje nečega što niko dosad nije: mene. I to je dovoljno.
Da, sretnem sebe tako, s'vremena na vreme, izvan same sebe i posmatram to biće, taj lik sa kojim živim.
Volela bih da čujem neku reč iz tvojih misli koliko god ti one delovale konfuzno. U lavirintu reči znam da ću naći tvoj smisao. Dodirni me, ti znaš da ja taj strah odbijam.
Нема коментара:
Постави коментар