Bombardovanje je počelo 24. marta 1999. godine oko 20 časova. Sve se u istom trenu zamračilo kao da se sprema oluja koja će trajati dva dana bez prestanka, nekarakteristična za ove krajeve sveta.
Majka, sestra i ja smo odjednom, bez uvoda shvatile šta se događa. Krenule smo bile da vidimo muzej utvara i našle smo se zatečene. Uletele smo u širok otvor koji je od ulaza imao blag pad. Delovalo je kao da ulazimo u neku podzemnu železnicu. Bilo nam je značajno da stignemo do muzeja i trčale smo prekrivenih glava kao da oko nas praskaju cigle sa okolnih zgrada. Tek kada smo zašle u ovaj ogromni hodnik mogle smo da osetimo pomeranja u zemlji ali smo se osećale sigurne.
Utvare su nas propuštale dublje u zemlju. Kroz svetao hodnik ka izlazu prošao je jedan usamljeni vagon prepun njih: muškaraca, žena, dece i staraca utvara.
"Kuda idu?", plašila sam se da ćemo propustiti najbolje primerke.
"To su Jugosloveni", govorila je prijatna utvara koja je radila na suvenirima. Pretpostavljam da je nekad bila lepa. Sada je bila samo zelenkasto-providni skelet obučen i sa nešto kose. "Idu napolje jer ih ideali vode. I ovako će se vratiti.", nasmešila se. Da li je bila cinična?
Nas tri kao da nismo shvatale gde smo upravo ušle. Sestra je želela da požuri a ja sam želela da kupim razglednicu na koju bi stavili mene i moju pokojnu baku zajedno. Nisam imala sliku sa pokojnom bakom.
Napolju je gruvalo.
Hoće li se slika videti i kad izađemo ponovo napolje? Videću je samo ja, kaže ona, slika će mi davati odgovore.
Pa naravno, pomislila sam. Svaka slika sa preminulim rođacima iz godine u godinu donosi sve više odgovora. Zato je i važno da imam ovu sliku. Ne sećam se više ni jesam li je uzela. U sledećem momentu, sledeći instrukcije moje sestre, gurale smo se u vozu prepunom ljudi i utvara. Međusobno smo se gledali podjednako zainteresovani za izraze lica onih drugih. Više nije bilo važno šta se dešava napolju, jurili smo niz sve mračniji hodnik po imaginarnom kolovozu.
Odjednom sam shvatila da nema logike takav muzej. To ne može biti muzej više ako su eksponati isplivali iz njega. U sledećem trenutku i ja sam bila na ulici- kao u starim fotografijama braonkaste boje sa mnogo prašine i ruševinama. Na ulicama nije bilo nikoga. Ne znam gde su bile majka i sestra... ja sam pred očima nosila zaleđene poglede idealista koji su protutnjali u vagonu pored nas. Sjajno iskustvo: njihovi zaleđeni pogledi pratili su me dugo. Kao dve crne linije na licima bez lika. Vajni idealisti!
Нема коментара:
Постави коментар